Oduvijek su žene na selu same obrađivale vunu, od runa ovce do kudelje i kanude, prele, tkale i plele pokrivače i odjeću bližnjima. Njihov zanat je star koliko i svijet u kome su se za njega rađale i stasavale. Sve ono što se od sukna nije moglo sašiti, plelo se, tople vunene čarape, rukavice, poneki šal, a onda su došli i džemperi. Po prvi put, javno, na izložbi, žene iz Sirogojna i okoline pokazale su 1962. godine svoje rukotvorine. Najhrabrije su odlučile da se organizuju i pletu za tržište i sopstvenu zaradu, pohađajući i prvi seminar posvećen pletenju. Stigla je ubrzo Dobrila Vasiljević donoseći svoja znanja i iskustva i kao snaha u domaćinstvu Smiljanića, slavnoj porodičnoj zadruzi zlatiborskih sveštenika, kao modni kreator i organizator neslućenih poduhvata, ostala u Sirogojnu da svoje snove sa pletiljama, decenijam, nadalje plete.
Kada je sve počelo tek dvadeset hrabrih žena prihvatilo je obuku, a devedesetih, skoro 2.000 pletilja radilo je za svjetska modna tržišta. Preko deset hiljada odjevnih predmeta, ispletenih mekom islandskom vunom, odlazilo je u svijet, a devizni priliv dostizao milione dolara godišnje. Od tradicionalnog zanimanja stvorena je modna odjeća visokih kvaliteta, posebnog dizajna i autentičnog stila. Džemperi, jakne, mantili, kaputi, kompleti, kape i šalovi iz Sirogojna bili su rado viđeni na modnim revijama, sajmovima, u izlozima ekskluzivnih radnji u Švedskoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Americi, Japanu. O njima su pisali modni časopisi svijeta pominjući zlatiborske pletilje, nepoznate žene zabrađenih lica, zagledane u ruke koje neuhvatljivom brzinom promeću redove, šare, boje...
Jedinstveni projekat organizacije pletilja podrazumijevao je strpljiv i sistematičan rad na edukaciji, opismenjavanju, zdravstvenom i kulturnom posvećivanju i uzdizanju seoskih žena. U Sirogojno su, pletiljama u čast, dolazili pisci, slikari, ljekari, poljoprivredni stručnjaci. Izložbe, koncerti, predavanja, seminari, radionice, omogućili su im da prevladaju i nadoknade propušteno, da se uključe u savremene tokove i svoje okruženje. Dopunska zarada pletilja i dalji razvoj koji je njihova organizacija donijela seoskoj sredini, zaustavili su migracije iz nerazvijenog područja prema urbanim centrima i inostranstvu. Sačuvale su one tako svoja planinska sela, a pletenje kao novo zanimanje najupornijim, najzaslužnijim, donijelo je i prve penzije kao svojevrsna priznanja.
Pred organizacijom pletilja otvarali su se novi izazovi. Uloženi su dodatni napori da se zaštiti autentično graditeljstvo u okruženju i da se izgradnjom jedinstvenog muzeja na otvorenom sačuva ambijent u kome su nekada živjele i stvarale darovite žene, tkalje i pletilje. Muzej „Staro selo” kraj seoske crkve sa ikonama iz 18. vijeka, biblioteka-galerija i uređeni, osmišljeni prostori u centru sela koje je strpljivo požrtvovano iznjedrila organizacija pletilja, postali su privlačni i mnogobrojnim turistima. Ispletena je tako svojevrsna pozivnica na koju se svijet odazvao. Nagrade i priznanja iz zemlje i svijeta svjedoče o značaju sveukupnog, višeslojnog projekta ostvarenog u nerazvijenim, ruralnim predjelima planinske Srbije.
Zlatiborske pletilje izdržale su i prevladale nevolje s kraja 20. vijeka, ratove, sankcije, nemaštinu. U osvit novog stoljeća, organizacija pletilja uzdigla se i uspravila kao privatna kompanija očuvanog, nepromijenjenog imena. Njima u čast i nezaboravu koji će ljepotu i neponovljivu originalnost njihovih djela sačuvati za vremena koja dolaze, upriličen je Muzej pletilja kao trajna pohvala njihovoj istrajnosti, marljivom radu i umijeću koje je Sirogojno uvelo u svijet i svijet dovelo u Sirogojno.
U knjizi utisaka u Muzeju pletilja piše: „Ovdje sve žene drže konce u svojim rukama. Čestitam, jer su imale petlju. Sve je pošlo od te petlje i džempera naših žena i Dobrile koja je sve osmislila”.
Đula Jeftović, godinama radi u prodavnici džempera, a povremeno je u Muzeju pletilja.
– Čitav projekat ručno rađenih odjevnih predmeta je krenuo 1963. godine, kada je Dobrila došla u ovo mjesto gdje je tradicija bila pletenje. Ona je okupila naše žene i napravila obuku pletenja i izašla na jednu modnu reviju. Tu su nas prepoznali mnogi kupci u zemlji i inostranstvu. Već 53 godine postoje Sirogojno džemperi, a muzej smo uradili da bi se na neki način podsjetili na te početke iz zahvalnosti prema pletiljama koje su toliko dugo uspjele da traju i pletu za ovu firmu. I proslavile su naše džempere u svijetu koji se nose u Italiji, Japanu, Švedskoj, Norveškoj, Rusiji. Gdje je hladno, tu nas i ima – priča Jeftovićeva.
Ona ističe da se njihovo pletenje radi po principu domaće radinosti.
– Vunu uvozimo sa Islanda. To je Dobrila probala od domaće vune da radi, ali ne može taj kvalitet boja da se postigne i naš ambasador na Islandu je predložio od te vune da se radi jer su vlakna duža, ljepša i baršunastija i boje su postojane i ne razlivaju se nakon pranja. Pletilje dobijaju model, vuna se stavalja na vagu, daju im se mjere i nose vunu kući. Kad urade proizvod, ide kontrola. Postoji tim koji radi na kontroli kvaliteta. Mora biti savršeno – kaže Jeftovićeva.
A.DABANOVIĆ
Barbara Buš u poznatim džemperima
U muzeju pletilja su nagrađeni modeli, priznanja modnih kreatora, a Dobrila je dobitnica nagrade Unesko jer je žene izvukla iz kuće i uključila u zadrugu pletenja, a skinule su i marame...
– Poznate ličnosti su nosile sirogojno džempere i pisale nam, od Raife Gorbačov, Barbare Buš do supruge predsjednika Letonije... Imamo i dalje oko 500 pletilja koje rade. Šaljemo isporuku za američko tržište – kaže Đula Jeftović.